Frakture

Aug 31, 2020

Priče kao crna jutarnja kava koja se ispija jako dugo i bez svjedoka Zbirka “Svetkovina” Magdalene Blažević u izdanju Frakture pregled je njena dosadašnjeg rada, presjek krajnje sumornih i čemernih literariziranih pripovijedaka o običnom svijetu žepčanskoga kraja i njihovim neobičnim sudbinama 31. kolovoza 2020. u 19:30 0 komentara 74 prikaza Upravo se čita... Podijelite članak Zbirka priča “Svetkovina” koju je netom objavila Fraktura pod uredničkom paskom Seida Serdarevića knjiški je prvijenac autorice Magdalene Blažević rođene u Žepču, a danas s mostarskom adresom. Iako do sada nije imala ukoričenu knjigu, objavljivala je priče na portalima i u književnim časopisima te osvojila i nekoliko nagrada. Ove joj je godine priča objavljena i u Večernjem listu, poslana na natječaj koji nosi ime Ranka Marinkovića i najstariji u ovom dijelu Europe. Zbirka “Svetkovina” stoga je pregled njena dosadašnjeg rada, presjek krajnje sumornih i čemernih literariziranih pripovijedaka o običnom svijetu žepčanskoga kraja i njihovim neobičnim sudbinama. Neobičnim, a možda i običnim, tko će ga znati. Naime, u podosta priča tema je čedomorstvo, dakle morbidna pojava koja je, doduše, ponekad uvjetovana i zdravstvenim stanjem majke na koje ona teško može sama utjecati. Ali, kada se čedomorstvo dogodi u ruralnim, patrijarhalnim naseobinama gdje se sve o svima zna, stvar poprima nove, još dramatičnije razmjere. Odmah uz to čedomorstvo, autorica se bavi i seoskim preljubima, koji ponekad dovode čak i do ubojstava kako bi se ljubavnici mogli odati zajedničkom životu i zajedničkim seksualnim užicima a da ne prekrše pravila društvene zajednice u kojoj striktno postoje ljudi u braku i oni izvan njega, a za neke treće koji su i ovdje i ondje mjesta i nema. Mjesta radnje Blaževićkinih priča mjesta su u kojima nema mjesta za nijanse. Ali zato ima itekako prostora za seks i nagone kojima se teško ili čak i nemoguće oduprijeti. U tim malim mjestima lišenim svake patetike, pa čak i one ujevićevske i arsenovske, čovjek je vazda u sukobu ili savezništvu s prirodom od koje zapravo živi te su pravila života nužno stroga i ograničavajuća. Ljudi nisu toliko opterećeni nekom politikom koja je ionako potpuno izvan njihova dometa, i to čak i u ratnim stanjima koja su česta i tragična, s dalekosežnim posljedicama. Stoga su okrenuti sami sebi, seoskim vjerovanjima i tradiciji, prirodnim mijenama, vječnom nadmetanju za ženku po kojemu se ljudi i ne razlikuju od pojedinih životinjskih vrsta. U opisu tih pojava Magdalena Blažević rijetko je ubojita autorica, nudeći čitatelju potpuno ekonomičnu, asketsku rečenicu vrlo često sastavljenu i od samo dvije riječi. Riječi koje se kotrljaju poput uznemirujuće i upozoravajuće mantre. Možda ponekad u tom namjernom osakaćivanju rečenice autorica ide i predaleko. Možda bi ponekad mogla malo opustiti autorske konceptualne uzde pa bi i priče dobile na lepršavosti, ali vjerojatno ne bi imale ovako iskonsku snagu kakvu imaju u ovom doista pretragičnom obliku. Radnja pripovijedaka u pravilu je smještena u ne baš blisku prošlost, ali neke priče, poput odlične i koncizne “Kape”, smještene su ipak u ratne godine ovog posljednjeg rata. U nekima se osjeća i topot socijalizma, koji je pokušao industrijalizirati i modelirati nedirnuta seoska prostranstva u koja pristup nije imala čak ni Crkva, i to i različitim konfesionalnim oblicima. Ali, ljude je nemoguće mijenjati. Oni su sfinge koje mirno i nijemo promatraju ljudsku prolaznost i utopističke bajke o vječnosti bivstvovanja koje prečesto završavaju u vlažnim močvarama i kanalima, bez kisika i bez budućnosti. Ima li uopće nade u ovim pričama iz bosanske podsvijesti i nesvijesti koja je zapravo univerzalna puno više nego što se to čini na prvi pogled? Ima li izlaza i nekog svjetla ili je “Svetkovina” sumorna povorka nekih neprevodivih i neobjašnjenih stećaka kojima se uzalud bave antropolozi, sociolozi, psiholozi i etnolozi? Iz ove zbirke izdvojio bih priče “Nar”, “Jorgovan” i “Vrba”. Ali, teško je tu izdvajati pojedine zapise kada su svi ispisani istim nadahnućem i kao da govore o istim likovima kojima je svakidašnjica pojela čovječnost ili je duboko zakopala u ljudsku nutrinu u koju pristupa nema nitko. Magdalena Blažević očito je u zahtjevnoj kratkoj formi pronašla svoj ključ za otvaranje tajni literarnog samoostvarenja. Njeni su potezi majstorski, ali nisu za svakog čitatelja jer sadrže prevelik bezdan tame. Njene su priče ona crna jutarnja kava bez šećera i bez mlijeka, servirana u malim šalicama, koja se ispija dugo i bez svjedoka, bez ćaskanja, u egzistencijalnoj samoći. Kava kojom se ne ubija lagodno vrijeme, nego kava koja ubija polako, ali sigurno. Baš kao što i život ubija one koji su htjeli previše, a nisu dobili ništa osim razočaranja i propasti u glib iz kojega nema ni povratka ni iskupljenja, pa čak i nakon što se prizna greška i prihvate sve posljedice koje uz grešku idu. Ali Magdalena Blažević literarni je sudac bez milosti.